Razvitak gospodarstva otoka Visa u prošlosti

Šime PERIČIĆ

(izbor iz izvornog znanstvenog članka odabrao Boško Budisavljević )

Treći i posljednji nastavak

 

Svakako je najznačajnijom bila eksploatacija “saldarne”, sitno pjeskovite zemlje koja je rabljena pri proizvodnji stakla u muranskim radionicama. Još 1738. je mletačka vlada dala privolu za iskop toga minerala na otoku. Otada je ondje obitavao predstavnik muranskih staklara vodeći skrb o kopanju pijeska i njegovu odašiljanju u Mletke. Kopanje je obavljano u brdu između Visa i Komiže. Ta je djelatnost nastavljena sljedećih desetljeća. Već sedamdesetih godina toga stoljeća to je postao velik iskop pod zemljom, s tri do četiri ulaza. Kopači, domaći ljudi, radili su ondje pod svjetlom borovine. Izvori pokazuju da su nešto veću korist izvlačili od prijevoza pijeska do ukrcajnog mjesta. No za vjerovati je da su taj teret na odredište ponekad odvozili i neki viški brodari, te na taj način ponešto zarađivali. Kad je otok po prvi put potpao pod Austriju (1797.) iz tamošnjih je kava, pješčanika, sirovinu izvozio Girolamo Rossetti iz Mletaka. Za to je državi plaćao godišnje 60 dukata. Kremena zemlja, kako je tada zovu, kopana je nedaleko Komiže i za francuske uprave otokom (1807.) Da je to činjeno i prvih desetljeća druge austrijske uprave, svjedoči vijest iz 1829. god. koja kazuje da se tada pijesak također izvozio u Murano. Nekad se na otoku Svecu kopao mramor dobre kakvoće, ali su tamošnji kamenolomi do kraja XVIII. st. bili sasvim iscrpljeni. Jednako tako se kod Komiže kopao granit za popločavanje ulica. Neki tvrde da su još u srednjem vijeku bile poznate vapnenice paljene u Slomorskom brdu na otoku.

Ondašnje pučanstvo pravilo mješine od koža. odjeću od kostrijet i, štavilo kože. U XV. st. mletačke su vlasti dopustile seljacima otoka štavljenje kože. koje oni nisu smjeli prodavati nego sami rabiti. No. svakako je pri tome najznačajnija bivala izrada ribolovnih sredstava, napose malih i velikih mreža za ulov male plave ribe, vrša i drugog. Na takvu djelatnost je ondašnje pučanstvo bilo prisiljeno uslijed velike udaljenosti otoka od gradova na susjednom dalmatinskom kopnu.

 

Još u antičko doba ondje je bilo obrta. Tada su na otoku izrađivane razne vaze i drugo posuđe od gline, što nam svjedoče pronađene keramičke peći. Jednako tako je ondje izrađivan isejski novac, pa to pretpostavlja neminovno postojanje primjerenih obrtnika odnosno radionica. Mnoge naznake upućuju da je već tada na otoku bio razvijen kamenorezački odnosno klesarski obrt. Kroz dva stoljeća (18. i 19.) samo u Visu je zabilježena nazočnosti 311 obrtnika raznih struka. Mnogi se od njih spominju samo kao ‘”majstori”. Nadalje, godine 1784. u Komiži je bilo 18 obrtnika – zidara, kovača, bačvara i onih drugih struka, dok se 1798. god. u Visu spominje 24, a u Komiži pak 18 obrtnika, što znači da je krajem mletačke uprave otokom na njemu bivalo četrdesetak obrtnika raznih struka. Prvi brojčani podaci odnose se na početak XIX. st. Tada je ondje, napose za engleske prevlasti, bilo dotadašnjih obrtnika, ali i kalafata, tekstilaca, kolačara (slastičara), koji su uglavnom dospjeli iz Italije. Godine 1810. samo je u Visu bilo pet kovača, jedan kotlar, 2 zlatara, tri brodograditelja, 7 bačvara, 5 krojača, 13 postolara i 7 mesara, ukupno 53 obrtnika. Kad je otok ponovno došao u vlast Austrije, taj polet je naglo splasnuo . Prema tome, sredinom XIX. st. na otoku je bivalo do 120 obrtnika raznih struka, koji su, za pretpostavit je, bivali prilično zaposleni ako je suditi po stanju obrtništva. 1912. godine, je na otoku nastupilo znatno oskudnije stanje glede toga. Tada je ondje bilo 11 pekara, 5 slastičara, 2 mlinara, 11 kolara – kovača, 2 zlatara, 18 postolara, 6 drvodjelaca i 11 bačvara.. Svi pekari su bili u viškoj, dok je 11 postolara bilo u komiškoj, a 7 u viškoj općini.

Pored obrtničke bilo je na otoku pokušaja prerade na višoj razini, počevši nekako od sredine XVIII. stoljeća. Naime, zna se da je 1760. god. obitelj Foretić iz južne Italije dovela na otok 20 radnika smolara, koji su započeli iz borova (na Biševu) izvlačiti smolu. Kažu da je ona bila bolje kakvoće od one pravljene u Napuljskom kraljevstvu . U međuraću je na otoku djelovala mala tvornica gipsa. Godine 1922. u Komiži je uspostavljena tvornica za izradu eteričnog ulja (Mirava dd) a potom parna destilerija lavandinog, eteričnog ulja.

 

Poznato je da su viški ribari solili velike količine srdela još u XV. stoljeću. Na Palagruži je bivalo mnogo kućica (baraka) u kojima su viški ribari solili plavu ribu . U trogodištu 1896.-1898. tri su tvornice na otoku posolile nekoliko milijuna srdela, inćuna i skuša, pored njihova konzerviranja.To je onda bivalo daleko više od pola ukupno soljene ribe u čitavoj Dalmaciji. Po svoj prilici su upravo braća Mardešić 1890. god. utemeljili prvu dalmatinsku tvornicu za preradu ribe u Komiži, kako to stoji i u imenu tvrtke. U svakom slučaju tada se jedino na Visu riba prerađivala tvornički. 1923. god. u Komiži djeluje sedam takvih tvornica. Tri u vlasništvu domaćih ljudi, a četiri u rukama stranaca. Tvornica braće Mardešić je zgotovljavala srdele u ulju (filetti) koje su svojom kakvoćom i posebnošću priprave ubrzo stekle glas i izvan Dalmacije . Tako je Komiža postala središte ribarskog obrta i prerade ribe na Jadranu. 1908. je Komiži bilo 7, a u Visu dvije takve tvornice . Tako je od 23 tvornice za konzerviranje ribe, koliko ih je bilo u čitavoj Dalmaciji, deset bilo na otoku Visu, što znači gotovo polovicu od ukupnog broja . Oko 1930. god. tamošnje su tvornice proizvodile 105 t preparirane ribe, preko polovine čitave dalmatinske proizvodnje. 1940. god. u pet tvornica bilo zaposleno 445 radnika.

 

Pretpostavlja se da su od IV. st. prije Krista u Issi i Pharosu postojala prva brodogradilišta na istočnom Jadranu. Poznato je daje za engleske uprave otokom ondje bilo mnogo kalafata koji su najviše popravljali oštećene ratne i ine brodove. Veća sloboda plovidbe i trgovanja je uslijedila dolaskom Dalmacije pod Austriju (1797.) Viški brodari su tada raspolagali s 24 jedrenjaka nosivosti 140-700, a komiški pak s 10 manjih jedrenjaka (pelig, bracera, tartanela) nosivosti od 150-500 mletačkih stara. Ruski gusari početkom 1807. god. zaplijenili su čak pet viških trabakula koji su se vraćali s teretom žita iz Senja. Godine 1809. viški su brodari raspolagali s 14 peliga, 15 bracera i 81 gajetom. Godine 1830. viška općina raspolaže s 146, a komiška s 109 plovnih jedinica razne vrste . Sedmorica najbogatijih ljudi Visa i Komiže uspostavljaju udrugu “Serafin Topić i drugovi” (Josip. Ante i Ivan Mardešić, te Ante, Marko i Mihajlo Lučić-Rocco). Društvo od početka posjeduje brik-škuner duge plovidbe “Višanin” od 156 t, te brik duge plovidbe “Serafino” od 203 tone nosivosti. Društvo je ubrzo postalo najvećim brodovlasnikom srednje i sjeverne Dalmacije. Parobrođarstvo se na Visu javlja 1890. godine. Poduzetnik i brodar Serafin Topic, sin veletrgovca vinom Ante. te godine nabavlja vrlo brz parobrod od 354 brt (199 nrt) i 12 članova posade. Nadjenuto mu je ime “Vila”. Njime je 20. lipnja uspostavljena tjedna linija između Korčule i Trsta . To je bio prvi parobrod u Dalmaciji velike obalne plovidbe izgrađen od čelika . Već sljedeće godine Topić nabavlja drugi parobrod nazvan “Vitez”, od 69 nrt (173 brt). te utemeljuje Parobrodarsko društvo Serafin Topić i drugovi sa sjedištem u Visu, Parobrod “Vila” je od 1893. dvaput tjedno održavao liniju Split-Trst. A od sljedeće pak Komiža-Trst . Godine 1900. tri su Topićeva parobroda bila svrstana u brodove velike, a dva u one male obalne plovidbe . Do 1907. god. sjedište Društva ostalo je u Visu, a imalo je svoju podružnicu u Trstu. Sljedeće godine ono se spojilo s ostalima srednje i sjeverne Dalmacije u veliko društvo “Dalmatia” sa sjedištem u Zadru. Tijekom prvog svjetskog rata bio je potopljen parobrod “Vila”. Višani su još u XVIII. stoljeću znali ploviti kao mornari na dubrovačkim brodovima. Začudo, otok je Vis davao malo izučenih kapetana duge plovidbe.

 

Tek između dvaju svjetskih ratova bila je sagrađena “banovinska cesta” Vis-Komiža, u dužini od 19 km. Zaprežnih kola gotovo da i nije bilo na otoku. Lokalna je trgovina doživjela vrhunac za engleske uprave otokom, da bi potom zamrla. Englezi su u Vis dovlačili zaplijenjene brodove s teretom žita, vina i ulja. što je onda prodavano otočanima po znatno nižim cijenama. Tada je na otoku bilo mnogo prodavaonica u kojima se prodavala razna roba, pa čak nakit i satovi. Bilo je (1812.) čak 14 točionica pića i kavana. Nakon dolaska otoka po drugi put pod Austriju trgovina se sporo razvijala. Godine 1841. na otoku je bilo 8 špekulanata i 12 trgovaca, a deset godina potom čak četrdeset raznih trgovaca, najviše prodavača živežnih namirnica.

 

Kad su Sirakužani utemeljili Issu, njena je prvotna, moglo bi se reći i jedina uloga bila razmjena dobara između istočne obale Jadrana i ostalog dijela Sredozemlja. Moglo bi se reći da su Isejci živjeli u prvom redu od trgovine. Najviše su prodavali svoje vino, ali isto tako i neke druge proizvode otoka. Uvozili su pak sve ono čime je otok oskudijevao, napose žito. Zna se zasigurno da je keramika uvožena iz Apulije. Trgovanje pučanstva moguće je donekle pratiti tek od početka mletačke vladavine otokom. Prema jednom izvješću iz 1644. god. Prihodi od carina Visa i Komiže bili su daleko veći od onih otoka Hvara upravo zahvaljujući prodaji ribe. Pored soljene ribe Višani su otprije i kroz čitavo razdoblje mletačke vladavine izvozili viškove proizvodnje vina . Višani su tada po Dalmaciji prodavali svoje viškove rogača i meda, a u Mletke povremeno odvozili prilične količine drva za loženje . Višani su kupovali maslinovo ulje, najviše u južnoj Italiji. Potrebe za morskom soli najvećim su dijelom namirivali u Mlecima i Piranu, više za soljenje ribe nego za prehranu. Vis postao velikim trgovačkim stjecištem, gdje je pristizala raznu krijumčarena roba koja je išla i u obrnutom smjeru (za vrijeme Engleza). Viški su ribari soljenu ribu tada najviše prodavali na talijanskoj obali Jadrana . Poslije 1930. god. u Italiju je izvožena i svježa riba. Konzerviranu ribu su najviše kupovali Grci. Oni su 1935. pokupovali sve zalihe soljene ribe iz dviju prethodnih godina, čime je uvelike popravljano nezav idno ekonomsko stanje viških ribara.

Drugi izvozni proizvod otoka predstavljao je vino. U napoleonskoj epohi viški su brodari vino najviše prodavali u Senju i Rijeci, gdje su za dobiven novac kupovali žito . Neki su viški trgovci (braća Mardešić, Antun Topić) od tada počeli prodavati vino na veliko, što je potrajalo sve do prvog svjetskog rata, pa i poslije. Trgovačke tvrtke braće Mardešić i obitelji Dojmi najviše su ga prodavale u Beču. Mađarski su trgovci znali, kao 1891., dolaziti na otok i pokupovati svo tamošnje vino. 1892. konkurencija talijanskih vina postojala je sve jača, pa je srazmjerno tome opadala i prodaja viškog.

 

Godine 1913. iz komiške je luke isplovilo 815 brodova s preko 200.000 tona nosivosti, a iz viške pak 1.259 s 314.257 tona ukupne nosivosti. Tek 1935./1936. u viškoj je luci obavljeno pojačanje temelja obale i produbljivanje mora, te potom pojačavanje podmorskih zidova . U Visu i Komiži su lučki zdravstveni uredi uspostavljeni još u prvoj polovini XIX. stoljeća, a isto tako i carinarnice.

U svrhu održavanja što boljih pomorsko-trgovačkih veza otoka sa stranim svijetom u Visu su već pri kraju mletačke uprave uspostavljene pomorsko-konzulame ustanove nekih stranih država. Podanici Papinske države najviše su poslovali s viškim ribarima, pa je upravo ta država 6. prosinca 1784. god. u Visu uspostavila svoj Vice-konzulat, što je pet godina kasnije uradila i Austrija. Višani su prvi put svoje proizvode izlagali na svjetskoj izložbi u Beču 1857. godine, kada je neki Dojmi ondje za predstavljene likere od priređivača polučio pohvalu. Već je sedamdesetih godina toga stoljeća dr. Dojmi de Lupis utvrdio i obznanio činjenicu da Vis ima bolju klimu od Sorrenta. Već 1885. god. izletnici parobrodom posjećuju Biševo, što predstavlja prvi skupni posjet toj izvanredno zanimljivoj prirodnoj ljepoti .

 

 

kraj članka

 

 

 

 

Razvitak gospodarstva otoka Visa u prošlosti

Šime PERIČIĆ

(izbor iz izvornog znanstvenog članka odabrao Boško Budisavljević )

Drugi nastavak

 

Sitno stočarstvo (ovce, koze) bilo je ondje nazočno još u antici. Na otocima Hvaru i Visu 1824. god. napasano 2.600 koza, što se držalo pogubnošću za njihovo raslinje i usjeve. Iz ovoga slijedi spoznaja da poslije 1827. na otoku naglo opada broj ovaca, a da je naspram tomu porastao broj koza. Pored sitnog blaga pučanstvo je tada počelo držati magarce, mule i konje, te također manji broj goveda i svinja. Tek od dvadesetih godina prošlog stoljeća uzgoj pčela na otoku poprima veću živost, kad austrijske vlasti njega živo zagovaraju. Otada se ondje bilježi izrada manjih količina meda i žutog voska, nekako podjednako u obje općine. Tako se znade da je tada na otoku godišnje pravljeno 1.827 oka meda i 709 oka voska, što je bila itekako velika količina. Godine 1910. je u političkom kotaru Hvar zabilježeno postojanje preko tisuću košnica, pa je za pretpostaviti daje dobar dio njih bio na otoku Visu. Jamačno je upravo tada uslijedio “labuđi pjev” te djelatnosti na otoku, koja je potom gotovo sasvim zapuštena. Do sredine XIX. st. murvin se svilac na otoku uzgajao samo za domaće potrebe. Od njega se u kućnoj radinosti pravila sirova svila, te plele čarape i rukavice . Ta je proizvodnja živnula oko I860. kada je uslijedila velika promičba austrijskih vlasti u tom smislu. Te godine je proizvodnja kokona svilenih buba na otoku dostigla 800 funti. Odmah zatim ona počinje jenjavati. God. 1861. u viškoj je općini izrađeno 372, a u komiškoj pak samo 6 libri čahurica, da bi sljedeće godine u prvoj bilo napravljeno 196 libri, a u potonjoj nijedna. Zacijelo se ona više nikad nije oporavila, jer je potonja izvješća niti ne spominju.

 

U prvoj polovici XVIII. stoljeća u Mletke je povremeno odvožene prilične količine drva. Samo u desetIjeću 1735.-1744. s otoka je na 62 broda, onamo odvezeno 3.848, a u sljedećih deset godina (1745.-1754.) čak 15.737 kara drva za loženje, napose u pekarama kruha.

 

Na isejskim novcima iz III. st. prije Krista su jelen i košuta, što može značiti da je ondje tada bilo tih šumskih životinja. Nadalje, još u srednjem vijeku je na Visu i Biševu bio uobičajen lov na sokolove. Koliko je taj bio značajan pokazuje i činjenica da je bio davan u zakup.

 

Ribarstvo Višana može se kako-tako pratiti tek od XV. st. Poslije navale Katalonaca 1483., kada je preostalo tamošnje, reklo bi se brdsko pučanstvo, preselilo u dvije najveće luke – Sv. Juraj i Komižu, ribolov dobiva znatan polet. Komižani su postali najvičnijim uporabi "vojgi" (vrsta ribarskih mreža). Ulov tim mrežama bio je vrlo učinkovit, što je izazvalo zavist "tratara" (druga vrsta ribarskih mreža) . U jednom izvješću iz 1559. kaže se da je godišnji prihod hvarske komune 80.000 dukata, od čega se 20.000 pribavljalo ribolovom, jamačno zahvaljujući najvećim dijelom ribarima otoka Visa. Samo od prihoda iz lovišta Trešnjevac kod Biševa sagrađena je 1585. u Komiži utvrda Sv. Nikole. Navodno je najobilatiji ulov uslijedio 1833. , kada su samo komiški ribari oko Biševa ulovili oko 50 milijuna srdela. Već 1859. tamošnji ribari raspolažu s 244 brodice, 46 trata i 106 vojgi, više komiški nego oni viški. Vrijednost ulova plave ribe tamošnjih ribara u četvero-godištu 1857.-1860. iznosila je 532.427 fiorina, što je činilo gotovo polovicu čitave Dalmacije. Za vrijeme talijanske okupacije otoka ulov je srdela bivao vrlo slab. Unatoč činjenici što je Brijunskom konvencijom 1923. ograničeno pravo Komižana na ribarenje, kada je samo njihovih 40 brodica s mrežama stajačicama za ulov srdela smjelo odlaziti u vode Palagruže, koje je pripala Italiji, ribolov je bivao značajnim izvorom prihoda otočkog pučanstva . Već 1859. tamošnji ribari raspolažu s 244 brodice, 46 trata i 106 vojgi, više komiški nego oni viški.

 

Tek pred prvi svjetski rat je tunolovu pridavana veća pozornost od strane otočkih ribara. Tako 1911. na otoku ima 15 mreža za ulov tonida, većinom stajaćica. Količine ulova tuna nisu poznate. Taj ulov nastavljen je i u međuraću, ali je i tada on bivao tako skroman da je jedva vrijedan spomena. Iako su jastozi lovljeni u vodama Visa, 1894. je Frane Balica u Komiži uspostavio umjetno uzgajalište istih. Njegov ribnjak se brzo pročuo Monarhijom kakvoćom uzgajanih jastoga, te ga je nadvojvoda Karlo zamolio da bude snabdjevač dvora jastozima. Sve to svjedoči da je Komiža od kraja prošlog stoljeća do drugog svjetskog rata bila središtem ribarstva Dalmacije.

 

(kraj drugog nastavka)

 

 

 

 

 

 

Razvitak gospodarstva otoka Visa u prošlosti

Šime PERIČIĆ

(izbor iz izvornog znanstvenog članka odabrao Boško Budisavljević )

Prvi nastavak.

Otok ulazi u povijest onoga trenutka kada ga koloniziraju Grci sa Sicilije, s najmanje 600 osoba. Neki tvrde da je u antici, za rimske vladavine otokom, njega nastavalo 7.000 ljudi:

Poslije doseljenja Hrvata na otok oni se stoljećima stapaju sa stareničkim, grčko-rimskim pučanstvom. Već u X. st. Vis je posve hrvatski grad. Tada ga napadaju i razaraju Mlečani, te dio njegova pučanstva odvode u ropstvo. Komiža se prvi put spominje u XII. stoljeću.

Napad Katalonaca na otok god. 1483. stajao ga je gubitka velikog broja stanovnika u unutrašnjosti otoka (Velo selo) i otada njihovo pučanstvo postupno naseljava luke Vis i Komižu. Početkom XVI. st. na otoku obitavalo 1.000 odnosno 1.200 stanovnika, koje je znalo dostići i brojku od 1.500 osoba. Prvi pouzdaniji brojčani podatak potječe iz 1637. godine koji kazuje da u naselju Vis obitava samo oko 1.000 stanovnika. Prigoda za doseljenje novog pučanstva ukazala se sredinom XVII. st., za trajanja Kandijskog rata. Tada je na otok doseljeno 40-tak obitelji iz Makarskog primorja. Ono je činilo posebnu skupinu, tzv. “nove stanovnike”, obdarene stanovitim povlasticama od strane mletačkih vlasti. 1698. god. samo u Komiži obitavalo 1.800 duša. . 1736. naselje Vis obitavalo 2.000. a Komižu pak 1.338 stanovnika. 1782. god. u tri zaselka Visa živi 460 obitelji s 2.300, a u Komiži pak 320 obitelji s 1.460 članova.

 

Engleska uprava otokom (od 1809.) privlačila je na njega velik broj avanturista i poslovnih ljudi pa je za nekoliko godina broj njegovih stanovnika porastao na čitavih 12.000. 1813. god. je u Visu zabilježena nazočnost 4.270 stanovnika. Jamačno je slično bivalo i u Komiži, pa je tada otok vjerojatno nastanjivalo oko 8.000 ljudi. 1910. bilo je 10.107 stanovnika na otoku, vrhunac naseljenosti.

 

Zanimljivo je pak da je 1928. god. započet pokušajni uzgoj raznog graška na poljima Komiže. To se iskazalo korisnim i unosnim. Do 1937. dakle u deset godina, ondje je proizvedeno čak 25 vagona zimskog graška, koji je najvećim dijelom prodavan izvan otoka.

 

Grčki filozof Agatarhial još u III. st. prije Krista bilježi da se na Issi (Visu), otoku na Jadranu, proizvodi vino koje se uspoređuje sa svim ostalim tada poznatim vinima. Štoviše, ono se pokazalo najboljim od svih. 1771. A. Fortis je posjetio otok i zabilježio da se ondje pravi vino osrednje kakvoće. No vrhunac uzgoja vinove loze na otoku uslijedio je nekako oko 1890. godine, kad je ona pokrivala površinu od čitavih 4.697 jutara (u općini komiškoj 1.438, a u viškoj 3.259). Naime, poznato je da je 1888. god. na otoku proizvedeno blizu 100.000 hektolitara. gotovo četiri puta više nego li dvadesetak godina ranije. Na izložbi u Gentu 1903. god. viško je vino predstavljalo Dalmaciju. To je još više pronijelo glas o kakvoći viških vina. Za vrijeme prvog svjetskog rata filoksera je gotovo zatrla otočke vinograde, to prije što ih nije imao tko obrađivati i štititi od nametnika. Na otoku 1938. god. proizvedeno čak 150.000 hl vina, što predstavlja vrhunac njegove proizvodnje u prošlosti.

 

Zacijelo je i prije kao u XVIII. st. vladalo uvjerenje pučanstva otoka da tamošnja klima ne pogoduje uzgoju masline, pa je stoga nije ni uzgajalo, unatoč usrdnom uvjeravanju mletačkih vlasti. Ni druge voćke, izuzev rogača, do XVIII. st. nisu uzgajane u znatnijoj mjeri. Tijekom toga stoljeća bivao je na otoku manji broj stabala južnog voća (limuni, naranče) i krušaka. Rogač je uzgajan na neplodnom, neobradivom tlu otoka još od grčke kolonizacije, što je, dakako, nastavljeno i poslije. Zna se pak da je 1923. god. u hvarskom kotaru bilo 53.542 stabla rogača, od kojih je svakako znatan broj rastao na Visu. Ipak, postoji tvrdnja mjerodavnog stručnjaka daje u međuratnom razdoblju, u rodnoj godini, samo pučanstvo općine Komiža bralo i preko 20 vagona rogača. Pored rogača, na otoku nije nedostajalo ni nekih drugih voćaka – smokava, trešanja, krušaka, bajama i drugih. Sredinom XIX. st. na otoku raslo 1.600 stabala smokava i 700 stabala bajama. Tada se ondje počela poklanjati i veća pozornost uzgoju murava. Njih je 1852. bilo 450, da bi pak sljedećih godina bilo zasađeno nekoliko tisuća njenih mladica. Njihov je uzgoj bio namijenjen isključivo proizvodnji svilenih buba, odnosno svile.

(kraj prvog nastavka)

 

 

ANATOMIJA OTOKA

Udruga Anatomija otoka - centar za istraživanje i razvoj osnovana je 2011. godine na otoku Visu.

Aktivnosti udruge Anatomija otoka u razdoblju 2012. - 2016. mogu se pratiti klikom na ARHIVA u gornjem desnom uglu naslovnice.

Tu su svi podaci s međunarodnih simpozijia i radionica, sažeci svih izlaganja, biografije svih sudionika, studentski radovi ( 24 rada ) , videoradovi i video snimci svih izlaganja i okruglih stolova.

Za program Anatomija otoka 2012. - 2016. udruga je dobila nagradu ARTUR 2016. Društva arhitekata grada Zagreba.

 

Udruga Anatomija otoka u suradnji s udrugom Dobre Dobričević organizirala je međunarodnu studentsku radionicu 2017. godine na Lastovu.

Nakon toga je organiziran prvi međunarodni simpozij i radionica 2018. godine također na Lastovu.

Program na Lastovu planira se i sljedeće četiri godine.

Aktivnosti u 2017. i 2018. godini mogu se vidjeti klikom na 2018. u gornjem desnom uglu naslovnice.

Aktivnosti u 2019. moći će se pratiti klikom na 2019.

 

Svi prijedlozi i primjedbe te upiti mogu se slati na email info@anatomija-otoka.com